Kako će europske energetske politike utjecati na budućnost biomase? Kakve su perspektive kogeneracije i može li drvna industrija računati na stabilno tržište drvne sirovine? O tim pitanjima razgovarali smo s Laurentom Sessom, voditeljem kogeneracijskih postrojenja u vlasništvu Ancala grupe u Hrvatskoj i članom upravljačkog odbora Bioenergy Europe, koji donosi i pogled na europske trendove i regulatorne promjene.
1. Ancala je u ožujku 2026. proširila svoju hrvatsku platformu preuzimanjem triju kogeneracijskih elektrana u Glini, Karlovcu i Brinju. Koliko danas ukupno iznosi proizvodni kapacitet platforme i kakvu poslovnu strategiju Ancala razvija na hrvatskom tržištu?
Croatian Biomass Platform, danas obuhvaća četiri kogeneracijska postrojenja, Grubišno Polje te Glinu, Karlovac i Brinje. Svako ima cca 5 MW električne i cca 6,5 MW toplinske snage, što ukupno daje 20 MWe i 26 MWth. Ancala ima udjel i u petom postrojenju u Hrvatskoj, ali njime ne upravlja naš tim.
Ancala je dugoročni infrastrukturni investitor, ne financijski igrač koji kupuje danas da bi prodao sutra. Strategija je jednostavna: od pojedinačnih elektrana napraviti platformu, sa zajedničkim tehničkim timom, zajedničkom nabavom, jedinstvenim standardima sigurnosti i održavanja. Drugi korak je bolje iskorištavanje topline. Treći korak gleda dalje u budućnost: rješenje za razdoblje nakon isteka poticajnih ugovora i projekti poput hvatanja CO2.
2. Pet kogeneracijskih postrojenja na različitim lokacijama u Hrvatskoj predstavlja značajnu operativnu i logističku cjelinu. Koji su najveći izazovi upravljanja takvim sustavom i koliko je moguće ostvariti sinergiju između pojedinih postrojenja?
Najveći izazov nije tehnika, nego logistika i ljudi. Lokacije su udaljene, od Bjelovarsko-bilogorske županije do Banovine i Like, svaka ima svoje dobavljače, svoje šume i svoje uvjete. Postrojenja su građena u različito vrijeme, s različitom opremom, pa ne možemo jednostavno kopirati rješenja s jedne lokacije na drugu.
Sinergija ipak postoji i veća je nego što se na prvi pogled čini. Rezervni dijelovi, servisi i osiguranje nabavljaju se zajedno. Inženjeri se mogu seliti tamo gdje su potrebni, a problem riješen u Grubišnom Polju ne treba ponovno rješavati u Glini. Već pet godina u Grubišnom Polju organiziramo konferenciju Biomass to Energy na koju dolaze tehnički timovi svih hrvatskih elektrana na biomasu. Tamo smo naučili da su problemi uglavnom isti, samo se rješavaju u različito vrijeme. Platforma to ubrzava.
3. Koliko je hrvatsko tržište proizvodnje energije iz drvne biomase danas atraktivno za međunarodne investitore? Što je Ancala prepoznala kao ključni potencijal Hrvatske i postoje li planovi za daljnje širenje portfelja?
Hrvatska ima ono što mnoge zemlje nemaju: šume pokrivaju gotovo polovicu teritorija, gospodari se njima održivo i certificirano, a drvna industrija ima dugu tradiciju. Uz to, izgrađena je flota modernih kogeneracija koje rade stabilno i daju struju kad sunca i vjetra nema. To je za investitora zanimljivo.
Ono što investitora brine je predvidljivost. Poticajni ugovori za većinu postrojenja istječu u sljedećih nekoliko godina, a jasnog okvira za razdoblje poslije još nema. Svaka izmjena zakona koja se radi na brzinu, bez razgovora sa sektorom, investitorima šalje loš signal. Ako Hrvatska želi zadržati kapital koji je već ovdje i privući novi, to pitanje treba riješiti na vrijeme.
Što se tiče širenja, sada nam je prioritet integracija postrojenja koja smo preuzeli. Otvoreni smo za prilike, ali ne govorimo o konkretnim planovima.
4. Kako gledate na odnos drvne industrije i energetskog sektora kada je riječ o korištenju drvne sirovine? Gdje vidite prostor za bolju suradnju, osobito u korištenju drvnih ostataka, nusproizvoda i biomase koja nema značajniju materijalnu vrijednost?
Ja dolazim iz pilanske i plinske procesne industrije pa taj odnos poznajem s obje strane. Logika je jasna i ne treba je komplicirati: najvrjedniji dio stabla ide u pilanu, u furnir, u namještaj. Energetika treba koristiti ono što ostane: koru, okorke, piljevinu, sječku od ostataka sječe, drvo iz proreda i drvo loše kvalitete koje nitko drugi ne želi. Mi nismo konkurencija pilanama, mi smo njihovo tržište za ostatke.
Prostora za suradnju ima puno. Dugoročni ugovori za ostatke daju pilani siguran prihod, a nama sigurnu sirovinu. Kogeneracija pored pilane može davati toplinu za sušionicu, što je klasičan primjer kružne bioekonomije. Trebamo i zajedničke standarde kvalitete. I trebamo zajedno objašnjavati javnosti i Bruxellesu da korištenje ostataka nije sječa šuma za energiju.
5. Koliko su se posljednjih godina promijenili cijene, dostupnost i kvaliteta drvne biomase u Hrvatskoj? Očekujete li dodatne poremećaje na tržištu zbog konkurencije između energetskog sektora, proizvođača peleta i drvoprerađivačke industrije?
Velika promjena dogodila se 2022. s energetskom krizom. Cijene su skočile, a pojavila se potražnja koje prije nije bilo, od kućanstava do proizvođača peleta. Danas su se cijene stabilizirale, ali na višoj razini nego prije krize. Dostupnost je slabija, a kvaliteta neujednačenija, posebno što se tiče vlage i udjela nečistoća.
Konkurencija za sirovinu postoji i bit će je. Mislim da veliki poremećaj nije neizbježan ako svi planiramo dugoročno i ako svatko koristi frakciju koja mu odgovara. Više me brine regulativa. Primjer je europska uredba o krčenju šuma, EUDR, gdje se zbog načina klasifikacije zemljišta može dogoditi da drvo s površina koje su u katastru poljoprivredne, a u stvarnosti su odavno zarasle šumom, ne možemo legalno koristiti. To su poremećaji koje stvaramo sami sebi papirima, ne tržištem.
6. Osim proizvodnje električne energije, Vaša postrojenja se snažno oslanjaju na kružnu bioekonomiju kroz popratne sušare (poput projekta Sirocco) i suradnju s lokalnim agrarom, primjerice za sušenje kamilice. Planirate li slične projekte nus-topline implementirati i na novokupljenim lokacijama?
Da. Toplina je najveći neiskorišteni resurs svake elektrane na biomasu. U Grubišnom Polju kroz tvrtku Sirocco uz sušenje drvne građe smo razvili i sušenje ljekovitog bilja, prvenstveno kamilice, toplinom iz kogeneracije. Lokalni proizvođač dobiva sušenje po povoljnoj cijeni, a mi prihod od topline. To pokazuje kako elektrana može biti dio lokalne ekonomije, a ne samo industrijski objekt na rubu grada.
Na novim lokacijama radimo istu analizu: tko je u blizini, kome treba toplina, koliko i kada. Svaka lokacija je drugačija, negdje je to poljoprivreda, negdje drvna industrija, negdje grijanje. U Karlovcu, na modelu Grubišnog Polja, gradimo sunčanu elektranu na krovovima, a oko postrojenja umjesto travnjaka sijemo medonosno bilje, kao što smo već napravili u Grubišnom Polju. Sitnice, ali i one govore kakav susjed želimo biti.
7. Od studenoga prošle godine član ste Upravnog odbora organizacije Bioenery Europe u Bruxellesu. Što to imenovanje znači za Vas osobno, a što za jačanje glasa hrvatskog sektora biomase na razini Europske unije?
Osobno je to priznanje za dvadesetak godina rada u sektoru, ali još više obveza. U Upravnom odboru sjede predstavnici velikih nacionalnih udruženja i kompanija iz zemalja s mnogo većim tržištima. Glas jugoistočne Europe tamo se prije slabo čuo.
Za Hrvatsku to znači da je netko za stolom kada se pripremaju stavovi o regulativi koja će izravno utjecati na naše elektrane, pilane i proizvođače peleta. Mogu objasniti kako izgleda održivo gospodarenje šumama u Hrvatskoj, kako rade naše kogeneracije i zašto rješenje koje odgovara Skandinaviji ili Njemačkoj ne mora odgovarati nama. Kao potpredsjednik CROBIOM-a i potpredsjednik HGK za energetski sektor mogu taj razgovor voditi u oba smjera, iz Zagreba prema Bruxellesu i natrag.
8. Koje su trenutačno najvažnije teme na dnevnom redu Upravnog odbora Bioenergy Europe? Koliko se rasprave odnose na budućnost kogeneracije, održivost korištenja biomase, sigurnost opskrbe i konkurentnost europske bioenergetike?
Glavna tema je okvir za razdoblje nakon 2030., odnosno buduća revizija direktive o obnovljivim izvorima. Rasprava o tome hoće li biomasa i dalje biti priznata kao obnovljivi izvor i pod kojim uvjetima ponovno je otvorena pa je velik dio rada posvećen vjerodostojnosti šumske biomase i činjenicama o održivosti.Druga velika tema je revizija sustava trgovanja emisijama i uloga trajnog uklanjanja CO2, prije svega BECCS-a i biougljena. Tu sam osobno aktivan, jer kogeneracija na biomasu s hvatanjem CO2 može biti jedan od rijetkih stvarnih izvora negativnih emisija u Europi. Uz to se bavimo certifikacijom održivosti, EUDR-om, grijanjem i hlađenjem te konkurentnošću. Sigurnost opskrbe vratila se na dnevni red nakon 2022., i sada se biomasu sve češće gleda kao domaći, upravljivi izvor koji ne ovisi o uvozu.
9. Europska regulativa sve snažnije utječe na poslovanje energetskih postrojenja. Kako ocjenjujete učinke Direktive RED III i novih kriterija održivosti na hrvatske proizvođače energije iz biomase? Jesu li regulatorni zahtjevi razmjerni mogućnostima i kapacitetima domaćih operatera?
Cilj RED III je dobar i nitko u sektoru ne osporava potrebu za kriterijima održivosti. Problem je u provedbi. Prag primjene kriterija spušten je na 7,5 MW ulazne toplinske snage, što znači da su sva naša postrojenja obuhvaćena, uz sve obveze certifikacije, praćenja porijekla sirovine i izvještavanja. Za veliku kompaniju to je jedan odjel. Za elektranu od 5 MW to je ozbiljan trošak i opterećenje za mali tim.
Uz to se pravila mijenjaju brže nego što ih stignemo provesti. Provedbena pravila za certifikaciju već se ponovno revidiraju, s kraćim rokovima za bilancu masa i podatke. Pravila se pišu za najgori slučaj, a primjenjuju na sve. Moj odgovor je zato: zahtjevi nisu u potpunosti razmjerni kapacitetima domaćih operatera. Ne tražimo manje održivosti, tražimo pravila koja se mogu provesti, a da administracija ne postane veća od same proizvodnje.
10. Kakve promjene europskog regulatornog i tržišnog okvira smatrate nužnima kako bi se potaknule nove investicije u kogeneracijska postrojenja? Trebaju li države članice više vrednovati istodobnu proizvodnju električne i toplinske energije te lokalno korištenje biomase?
Investitoru trebaju tri stvari: jasan okvir za razdoblje nakon poticaja, stabilna pravila i plaćanje za vrijednost koju kogeneracija stvarno daje. Kogeneracija na biomasu radi danju i noću, ljeti i zimi, daje stabilnost mreži i toplinu lokalnoj zajednici. Danas se plaća samo kilovatsat električne energije, a fleksibilnost, sigurnost opskrbe i toplina gotovo se ne vrednuju.
Dakle, da, države članice trebaju više vrednovati istodobnu proizvodnju struje i topline i lokalno korištenje biomase. To mogu biti tržišne premije, ugovori za razliku ili plaćanje kapaciteta, oblik je manje važan od predvidljivosti. Na europskoj razini treba nam jasna veza između trajnog uklanjanja CO₂ i sustava trgovanja emisijama, jer to otvara vrata BECCS-u. I treba nam pravna sigurnost na nacionalnoj razini. Kad se zakon o tržištu električne energije mijenja po hitnom postupku i jedna nepromišljena odredba dovede u pitanje ugovore o priključenju postojećih elektrana, to je poruka koju svaki investitor dobro zapamti.
11. Krajem studenoga u Zagrebu će se održati Biomass&Wood Days 2026., koji objedinjuje 16. Kongres pilanara jugoistočne Europe i 14. Konferenciju o biomasi. Koje biste teme izdvojili kao ključne za budućnost drvne industrije i energetike te zašto je važno da predstavnici tih dvaju sektora razgovaraju o zajedničkim tržišnim i razvojnim izazovima?
Izdvojio bih tri teme. Prva je sirovina: dostupnost, cijena i nova europska pravila, od EUDR-a do kaskadnog korištenja drva. Druga je energija, jer su troškovi energije za drvnu industriju presudni, a energetika nudi rješenja poput topline za sušionice ili zajedničkih kogeneracija. Treća je klima i novi prihodi, od trajnog uklanjanja CO₂ do drvnih proizvoda koji dugoročno skladište ugljik.
Zašto zajedno? Zato što radimo s istim stablom. Pilana i elektrana dio su istog lanca vrijednosti i ovise jedna o drugoj više nego što to obično priznajemo. Kada razgovaramo odvojeno, u Bruxellesu i Zagrebu nas se lako stavi jedne protiv drugih. Kada razgovaramo zajedno, možemo pokazati da je hrvatska šuma jedan resurs kojim se gospodari pametno, od trupca do sječke. Isto iskustvo imamo s konferencijom Biomass to Energy: kad ljudi sjednu za isti stol, problemi se brže rješavaju.