Pitanje višegodišnjih ugovora je u Hrvatskoj vrlo aktualno, ali treba naglasiti kako do danas ne postoji službena odluka (niti politika) o tome kako će izgledati model nakon isteka postojećih desetogodišnjih ugovora krajem 2027. godine. Analitičari ističu kako se može govoriti tek o nekoliko realnih scenarija temeljenih na regulatornim pritiscima, snažnim interesima industrije i dosadašnjim signalima iz Bruxellesa, ali i iz Vlade u Zagrebu.
Ključni faktor je potencijalni prigovor – istraga Europske komisije na model dodjele drvne sirovine iz državnih šuma, ali tek u slučaju ako bi ta istraga rezultirala utvrđivanjem nekih većih nepravilnosti u dosadašnjem ugovaranju. Iz Bruxellesa su istaknute sumnje u nedopuštene državne potpore, stoga u istrazi EK provjerava pravni i ekonomski okvir dugogodišnjeg modela (temeljenog na ugovorima i pismima razumijevanja) kroz koji su se domaće tvrtke opskrbljivale sirovinom po zajamčenim (povlaštenim) cijenama, a što se ističe kao osnova za sumnju u narušavanje tržišnog natjecanja. Domaće tvrtke, kao i Hrvatske šume d.o.o, partneri kod dosadašnjeg ugovaranja su višekratno istaknule kako postojeći sustav prodaje trupaca ne diskriminira druge prerađivače na jedinstvenom tržištu EU-a te kako nije došlo do narušavanja pravedne tržišne utakmice.
Najcrnji scenariji predviđaju potpunu liberalizaciju sustava i potpunu tržišnu utakmicu, što je istovremeno malo vjerojatno, jer mnoge zemlje članice EU također na različite načine štite svoje sirovinske resurse i lokalnu zaposlenost, a dio zagovornika tržišta ističe kako bi RH pod pritiskom EK mogla bi biti primorana naložiti tvrtkama povrat nepripadajuće koristi, odnosno retrogradne obračune razlika između ugovornih ili tadašnjih tržišnih cijena.
Većina aktera smatra kako Hrvatska neće značajno mijenjati sustav, iako je teško da će se postojeći model jednostavno produžiti. Istodobno, domaća drvna industrija kroz strukovna udruženja u HGK-u, HUP-u, HOK-u i kroz druge asocijacije zagovara zadržavanje dugoročne sigurnosti (predvidivosti) opskrbe kao preduvjeta za investicije u preradu drva s višom dodanom vrijednošću, bez čega će biti teško zadržati pozicije na uzavrelom svjetskom tržištu.
Dio analitičara iz akademskih i strukovnih krugova ističu četiri moguća scenarija. Prva dva su zanimljiva za industriju – Reformirani dugoročni ugovori (najvjerojatniji kompromisni model) u kojom ostaju na snazi dugoročni (desetogodišnji) ugovori, ali se oni više ne produžuju automatski, nego će se uvesti više natjecateljskog pristupa oko količina, a treba se uvesti još transparentni kriteriji bodovanja. Fokus je na dobrobiti i održivosti šumarskog sektora i na očuvanju 53% teritorija RH pod šumom, ali je najveći naglasak na širem sektoru, odnosno na preradi drva u RH. Želi se podići razinu zaposlenosti i mogućnost za veće investicije. Ključni cilj ovog modela je veći izvoz proizvoda više faze prerade, što je kroz protekla dva desetljeća izostalo, jer se dominantno izvozio sortiman primarne industrije. Cijene se trebaju više vezati uz tržišne indekse, a model i ugovori bi se revidirali svake 2–3 godine. Takav model bi, očekuju analitičari, mogao zadovoljiti (biti u skladu) s dijelom zahtjeva Komisije, a istovremeno on bi mogao očuvati zapošljavanje te investicijsku sigurnost za industriju.
Drugi model se kolokvijalno naziva – Hibridni model i sastoji se od dijela ugovora, a dijelom od aukcije (licitacija). O ovom se modelu posljednjih godina često raspravljalo u europskim šumarskim krugovima te i kao model za druge zemlje, pa i kroz neke postignute prethodne dogovore u Hrvatskoj kroz posljednjih 15 godina. 50–70 % količina bi išlo kroz dugoročne ugovore, dok bi se od 30–50 % drvne sirovine prodavalo kroz javne aukcije ili elektroničke dražbe. Prvi ugovorni modeli u RH, pokrenuti još za ministra Čobankovića i direktora Šuma Beuka su imali odnos licitacija i ugovora od 10% prema 90%, ali se godinama količina robe koja se prodavala na licitacija sve više mijenjala. Ovo je dobra karta za EU te mogućnost dokazivanja Bruxellesu kako nema skrivenih potpora jer bi ovaj model ima tržišno formiranje dijela cijena te bi nudio veću transparentnost. Proizvođači, drvna industrija unaprijed negoduju na ovaj model, zbog određenih nesigurnosti i veće volatilnost cijena, odnosno zbog težeg planiranja te opstanka na tržištu. Treći je potpuno tržišni model, koji zapravo nije izgledan, ali je legitiman za neke skupine, dok bi četvrti model bio rezultat nekih složenijih političko-gospodarskih dogovora i svojevrsna kombinacija prethodna tri modela. Kriteriji ne bi bili vezani samo uz prethodne ili buduće kapacitete prerada trupaca, nego bi se značajnije ponderirale investicije, udio finalnih proizvoda i primjena inovacija s velikim ponderom na radnu snagu i produktivnost. Novi kriteriji bi bili značajno kompatibilni i u sferi EU politika, odnosno uključivali bi kriterije energetske učinkovitosti i odgovora na izazove kružnog gospodarstva i niskougljične proizvodnje, pa sve do pametnog korištenja nusproizvoda poput drvne biomase.
U narednim mjesecima će se vjerojatno povećati napori i brojna nastojanja drvoprerađivačkog sektora koji je životno zainteresiran za rješavanje ovog dugoročnog izazova, ali je i dalje poprilično razjedinjen i opterećen različitim interesima, dok se u političkom spektru također može uočiti dobar interes nekoliko ministara i ministarstava koji su pokazali zanimanje za rješavanje ove važne gospodarske teme za RH. Drvo&Namještaj će aktivno pratiti razvoj događaja u području drvne sirovine.