Veliki šumski požari kojima svjedočimo posljednjih tjedna ne završavaju naporima vatrogasaca i kanadera te gašenjem vatre. Nakon požara slijedi procjena štete, sanacija oštećenih sastojina i, ovisno o stanju staništa, prirodna ili umjetna obnova šume. Hrvatska ima razrađen sustav za postupanje s opožarenim površinama, no javno dostupni podaci ne daju odgovor na jedno važno pitanje za drvni sektor: Koliko se drvne mase dobivene sanacijom požarišta godišnje plasira u drvnu industriju ili u energetiku koja koristi energetsko drvo?
Razmjeri problema posljednjih godina pokazuju koliko je pitanje važno. Prema podacima Državnog vatrogasnog operativnog centra 193, tijekom požarne sezone 2024., od 1. lipnja do 10. rujna, zabilježena su 2.420 požara otvorenog prostora, pri čemu je opožareno 14.689 ha. To je čak 534 posto više nego u istom razdoblju 2023. godine. Samo na području Uprave šuma Podružnica Split evidentirano je 76 šumskih požara, koji su zahvatili 10.749 ha šuma i šumskih zemljišta, uz procijenjenu materijalnu štetu veću od 120 mil. EUR.
Nakon požara drvna se masa procjenjuje pojedinačno. Ako je drvo dovoljno očuvano, može se izraditi u odgovarajuće drvne sortimente i usmjeriti prema preradi, dok se manje vrijedna masa može koristiti za ogrjev ili biomasu. Međutim, Hrvatske šume koje gospodare državnim šumama u priobalju u svojim javnim izvješćima ne objavljuju zasebnu statistiku koja bi pokazala koliko je kubičnih metara drvne mase dobiveno upravo sanacijom požarišta i kamo je ta masa plasirana, a ponekad zbog nepristupačnih terena biomasa ostaje na lokaciji. Zbog svega navedenog nije moguće pouzdano izračunati njezin potencijal za hrvatsku drvnu industriju i za sektor biomase.
Obnova se ne provodi uvijek sadnjom novih stabala. Hrvatske šume naglašavaju prirodnu obnovu i gospodarenje pri kojem se korištenje šumskih resursa usklađuje sa sposobnošću šume da se dugoročno obnavlja. Ako prirodna regeneracija nije dovoljna, provodi se umjetna obnova sadnjom odgovarajućih vrsta. U mediteranskom području izbor vrsta posebno ovisi o suši, kvaliteti tla, dostupnosti vode i opasnosti od ponovnog požara. Hrvatske šume raspolažu i vlastitim rasadnicima za proizvodnju sadnog materijala namijenjenog obnovi degradiranih i opožarenih površina.
Otvorenim ostaje pitanje valorizacije drvne mase nastale nakon požara, jer tek dio te mase završi u energani u Benkovcu, a zbog tanje strukture primorskih sastojina alepski bor se uglavnom ne prerađuje u pilanama. Povezivanje podataka o površini požarišta, procijenjenoj drvnoj zalihi, saniranoj količini, strukturi sortimenata i konačnoj namjeni omogućilo bi precizniji uvid u to koliko opožareno drvo može biti izvor sirovine za drvoprerađivačku industriju i proizvodnju biomase, uz istodobno poštovanje ekološke uloge mrtvog drva i potreba obnove šumskog ekosustava na području krša i otoka, što je od krucijalne važnosti i zbog turističke djelatnosti u priobalju.